“Budite drugačiji!” – savjetuju brojni poduzetnici i trude se da učine isto kako bi privukli pažnju i “izdvojili se iz mase”.
Šta ako vam kažemo da postoji bend koji je prodavao tišinu, i zaradio da li bi nam vjerovali. Američki funk bend Wolfpack je ovaj savjet shvatio krajnje ozbiljno i odlučio da ljubiteljima muzike proda desetak minuta tišine koristeći se servisom Spotify. Album je dobio simboličan naziv Sleepify i donio bendu najveću zaradu u karijeri.
Jednostavna, a profitabilna ideja
Ova priča počinje razgovorom između frontmena ovog benda, Džeka Stratona i muzičkog producenta Rona Fera. Jedan od Ferovih najprodavanijih singlova bila je obrada pjesme “Lady Marmelade” koju je napisao za soundtrack filma Moulin Rogue. Kao takva, mogla je legalno da se nabavi samo u okviru kompletnog soundtrack – ako ste željeli da je čujete kad poželite, morali ste da izdvojite 18 dolara za to zadovoljstvo i kupite čitavu ploču. Ljudi su je kupovali, a za Fera je to bio uspjeh na koji je posebno ponosan.
Ovakav pogled na model uspjeha je zaintrigirao frontmena Wolfpack-a i naveo ga da se zapita koliko novca bend zarađuje od jedne odslušane pjesme na Spotify-u. Cifra je iznosila 0,56 dolara, premda je Spotify tvrdio da se u prosjeku radi o nešto većem iznosu od 0,8 dolara.
Ljudi žele nešto novo
Zatim je Straton učinio nemoguće: zaista je pročitao Terms and conditions koje štikliraš kada postaješ korisnik Spotify-a, gdje je stajao zakon koji kao “odslušanu pjesmu” računa svaku koju drugi korisnik sluša više od 30 sekundi. A hoće li to biti simfonija od 15 minuta, ili će slušaoci kliknuti “stop” poslije 33 sekunde, irelevantno je. Kad je već tako – mislio se Džek – zašto ne lansirati album koji se sastoji od deset klipova tišine u trajanju od pola minuta?
I tako i bi. Album Sleepify je osvanuo na Spotify-u, s idejom da ga fanovi puste pred spavanje i tako uživaju u deset traka čija su imena bila “Z”, “ZZ”, “ZZZ”… dalje znate.
Iako isprva osmišljen da izigra sistem naplate ovog muzičkog servisa, bend je shvatio da bi zapravo ovom akcijom – u slučaju da uspije – mogao da osigura finansije za malu turneju.
Naime, bend je u stotinu navrata pozivan da održi koncerte širom Sjedinjenih država što se nije desilo uslijed manjka sredstava, kako obično i biva s manje poznatim muzičarima. Ukoliko bi nekoliko hiljada obožavatelja Wolfpack-a preslušalo famozni album, računica bi bila tačna.
Baza ljudi koji su imali i afinitete prema ovom bendu i nalog na Spotify-u nije bila dovoljno velika. Ali onda je priča zainteresovala druge bendove, onda društvene mreže a onda i ostatak medija, pa i kritičara koji su album ocijenili kao “suptilan, intrigantan rad minimalističke estetike koji provocira slušaoca da sazna šta slijedi u nastavku”.
Rupa u sistemu
Onda se oglasio i sam Spotify kome je ovo bilo “smiješno i briljantno”. Međutim, kada je album prešao million pregleda bez izgleda da se ovaj broj zaustavi, nije više bilo tako smiješno. Na kraju krajeva, s ovom idejom bi i drugi umjetnici mogli da nastave da izigravaju uspostavljena pravila, a onda i čitav sistem. Zato su ljubazno zamolili Wolfpack da ukloni album.
Znajući da ne krše nijednu od tačaka pravilnika koji je sam Spotify kreirao, bend je odlučio da nastavi po svom. Umjesto toga je samo postavio pitanje: “Koje tačno pravilo smo prekršili?” da nikada ne bi dobio odgovor na njega (jer ga nije bilo). I tako je album nestao s lica Spotify-a tako što su ga njegove vlasti odatle povukle.
Kao odgovor na to Wolfpack je objavio još jedan album, ovog puta pod nazivom “Official Statement”. Kao što se može pretpostaviti, sadržao je usmeno objašnjenje objavljivanja albuma i povlačenja, kratki instrumental i veliku završnicu – 30 sekundi tišine.
Sve “pjesme” su doživjele slušanost veću od 5,5 miliona, što je bendu donijelo preko 20 hiljada dolara koje je Spotify uredno isplatio. To je bilo dovoljno da bend organizuje besplatne koncerte u nekoliko gradova širom SAD, uključujući i New York i Los Angeles.
Ali to nije jedina nagrada za čudnovate napore Džeka Stratona. Jer uspio je u još nečemu – da ukaže na sistem vrijednosti uspostavljen unutar muzičke industrije. U svakom slučaju, bolje 30 sekundi tišine nego 10 sekundi čovjeka koji urla na mene dok mi prodaje dezodorans između dvije omiljene pjesme na You Tube-u.
